2. pismo, Boris Marku: Posljednji urlici u brijunskoj savani (11. julija)

Ponedeljek, 31. julij 2006

11. julija
Dragi Marko!

Nakon što smo se onako nesretno mimoišli prošlu srijedu u splitskoj trajektnoj luci, kad si ispratio kćer na Hvar, a ja zbrisao na Brač, u subotu se u Splitu — kako je svijet mali, a Hrvatska okrugla! — pojavio tvoj novi kolega i moj stari prijatelj Ervin Hladnik Milharčič. Ni s njim se, međutim, nisam uspio vidjeti: on je produžio u Dubrovnik, a ja opet — zbrisao na Brač. Kako vidiš, za razliku od hrvatskih političara, mi hrvatski novinari dosta uspješno izbjegavamo susrete sa slovenskim kolegama. Mada se i političari trude: kad god se, recimo, Drnovšek javi Mesiću, ili Janša nazove Sanadera, oni im kažu da su zbrisali na otok. Samo, Janezi se ne daju zbuniti. Svaki put kad Sanader Janši s tugom u glasu kaže da je, eto, slučajno baš na Brijunima, Janša mu odgovori: “Kakva slučajnost, i ja sam tu. U kojem si bungalovu?” Janez & Janez su mudriji od tebe i Ervina. Zato valjda oni ljetuju na Brijunima, a ti i Ervin u Ninu i Sudanu.

A to što nakon piknika među Titovim nosorozima i zebrama na Brijunima, ili pak Titovim paunovima u zagrebačkoj Vili Zagorje, slovenski i hrvatski političari ništa pametno — a ponekad, kako vidimo, i ništa uopće — nemaju za reći, to ti je stvar jezika. Oni se, naime, jednostavno ne razumiju.

Iskreno, čak sam se i ja bio uplašio kad si mi ponudio ovo javno dopisivanje u novinama, jer davno je bilo kad sam čitao Mladinu i slušao Lačni Franz. Pa ipak, pročitao sam tvoje pismo i s olakšanjem i ponosom shvatio da sam ga razumio od riječi do riječi. Ovdje u Hrvatskoj, međutim, to ti dođe kao da znaš arapski. Mi Hrvati ne volimo znati susjedne jezike — pa se pravimo da ne razumijemo ni srpski — jer mi službeno nismo na Balkanskom poluotoku. Prema posljednjim podacima sa Svjetskog nogometnog prvenstva, Hrvatska je trenutačno negdje Australije i Japana.

Tako se hrvatski političari, kad se nađu sa slovenskim kolegama na nekom pučinskom otoku pred Fažanom, tupavo smješkaju i značajno klimaju glavom. I svaki put kad im Slovenci kažu “gremo na zahod!”, hrvatski političari problijede od straha. Jer — ti to znaš, ali ne zna Sanader — “zahod” na slovenskom ne znači isto što i na hrvatskom, dakle WC. Ne samo da Hrvatska zbog toga već petnaest godina odbija ići na zapad — iz straha da je tamo ne zaključaju i naguze — već je to danas i službeni stav hrvatske desnice.

Mene zato ti sastanci hrvatskih i slovenskih političara — kad već spomenuh Ervina Hladnika Milharčiča — podsjećaju na jednu davnu i divnu priču iz Egipta. Bio sam tamo negdje 1996., u vrijeme kad je Ervin bio dopisnik Dela iz Kaira. Njegova prekrasna Mirjam i ja, kao pravi turisti, jahali smo deve oko piramida, a Ervin je stajao sa strane da ga tko ne vidi, jer on je ipak “rezident”. Kasnije me, kao pravi domaćin i stari Kairčanin, vodio u najmračnije kutke grada, tamo gdje turistička noga nikad nije kročila. Za nama su išle horde male, bosonoge djece koja su prvi put vidjela tako bijelog i tako velikog čovjeka, vičući za Ervinom “Rambo! Rambo!”, a on me na kraju doveo pred neku oronulu, ruševnu kuću i upoznao sa svojim prijateljem, nevjerojatnim nekim tipom, samoukim kiparom koji je dvadeset godina proveo u Naserovim zatvorima. Ja sam razgledao skulpture, a gazda je izvadio stolić i s Ervinom sjeo na ulicu, pijuckao čaj i razgovarao. I to kako: on na arapskom, a Ervin na slovenskom! Iako je tek bio došao u Kairo, pa još nije znao ni riječi arapskog, Ervinu to nije smetalo da sa svojim prijateljem sat vremena uz čaj i nargile priča o situaciji na Bliskom istoku i komunalnim problemima Kaira.

Tada sam shvatio dvije stvari: prvo, da ne moraš znati jezik da bi razumio prijatelja, i drugo, da je Ervin Hladnik Milharčič ozbiljan genije.

Tako ti ja otprilike zamišljam i susret Drnovšeka i Mesića. Prostre Stipe stolić u onoj svojoj brijunskoj savani — tamo gdje turistička noga nikad nije kročila — pristavi čaj i započne na svom perfektnom arapskom hrvatskom malo o tome kako je robijao u Naserovim, Titovim, čijim li već tamnicama, a malo o Ljubljanskoj banci. Drnovšek za to vrijeme otpija kratke gutljaje i na perfektnom mu arapskom slovenskom priča malo o tome kako su i nosorozi ljudska bića, a malo o Piranskom zaljevu.

Onda Janez, nadut od toliko čaja, kaže da mora na WC, a Stipe spremno trči za njim, jer pametni Hrvati znaju da WC na slovenskom znači “zapad”. Vjerojatno skraćenica za West Croatia. I kad Stipe trčeći za Janezom pita je li Zapad povijesna nužda balkanskih naroda, Janez mu pametno odgovara da jest, ali ne pod svaku cijenu. “Znači, mala nujnost”, odgovori Stipe, koji kao i svaki pametni Hrvat zna da se “mala nujnost” na hrvatskom kaže “mala nužda”, što opet — ti to znaš, ali ne zna Drnovšek — znači otprilike da se Hrvatska piša na Zapad. Što je, složit ćeš se sa mnom, još uvijek bolje nego da nam je Zapad velika povijesna nužda.

Pametan čovjek — za razliku od pametnog Hrvata ili pametnog Slovenca — shvatit će tada dvije stvari: prvo, da moraš znati jezik da bi razumio neprijatelja, i drugo, da je Ervin Hladnik Milharčič ozbiljan genije.

E da, dragi Marko, mi smo ti sad neprijatelji. Ne znam kako je kod vas, ali mi se ovdje već godinama spremamo za konačni rat. Počelo je kao onomad, krajem osamdesetih, kad se — sjetit ćeš se — Slovence optuživalo da su iz Srbije poslije rata odnijeli cijele tvornice. Tako i danas ovdje optužuje Sloveniju da je — opet poslije rata — iz Hrvatske odnijela cijeli Piranski zaljev, Svetu Geru, par sela uz Dragonju, nuklearnu centralu Krško i Roberta Botterija. Onda se u novinama — baš kao u dobra, stara vremena Politike Ekspres — pojavio poziv na bojkot slovenskih proizvoda, da bismo se na kraju, sve kao nekoć, počeli mlatiti na sportskim terenima. Evo baš danas, dok pišem ovo pismo, čujem da je nekoliko pripadnika splitske Torcide premlaćeno na slovenskoj granici. Pokušali su ući duboko u neprijateljsku pozadinu i pomoći specijalcima iz Hajduka na utakmici protiv Maribora. Gdje im je slovenski sudac u 37. minuti poništio čisti gol, zbog čega su izgubili 1:2. Mene je sad čisto strah što će biti ako nam ne vratite Svetu Geru, sela uz Dragonju i gol u Mariboru.

Sada ti je valjda jasnije zašto sam u Splitu izbjegavao susrete s tobom i Ervinom. I zašto te molim da ova prepiska ostane među nama. Izađe li ovo u novinama, nikom živom neću moći dokazati da nisam slovenski špijun.

Ovdje moram završiti, jer žurim na zapad. Na Brač, naravno.

Adio,

Boro

  • Share/Bookmark
 

Objavljeno v Ponedeljek, 31. Julij, 2006 ob 13:12 v kategoriji Dragi Boris, O, moj Blog!, Pisma.
Objavo lahko komentiraš, ali pa s svojega bloga pustiš trackback.

Komentiraj

Za pisanje komentarjev morate biti prijavljeni.