4. pismo, Boris Marku: Za kanistar benzina (19. julija)

Ponedeljek, 31. julij 2006

Dragi Marko,

pretpostavljam da si se na kraju svog pisma upisao kao Nehrvat ironično se igrajući s terminom “Neslovenac”, kojega spominješ na početku kao izvorni slovenski doprinos political-corectness kulturi. Pretpostavljam zato i to da si izraz “Nehrvat” upotrijebio ne znajući da ta riječ već postoji u hrvatskom standardnom političkom jeziku. E da, imamo i mi svoje Neslovence, pardon Nehrvate. Samo što u hrvatskom rječniku ta riječ ima dva značenja. Prvo, ona — baš kao i Neslovenac — označava pripadnike drugih naroda i narodnosti SFRJ u Republici Hrvatskoj. Na koncertu Severine, na primjer, ti si zaista bio lijep primjerak Nehrvata. Kako vidiš, imamo mi mnogo više zajedničkog od nuklearne elektrane u Krškom i zaljeva pred Savudrijom.

Drugo značenje riječi “Nehrvat” je, međutim, ekskluzivnije hrvatsko, i — za razliku od Nehrvata koji po definiciji uopće nisu Hrvati — označava Hrvate koji svoje nacionalno opredjeljenje ne nalaze važnijim od boje očiju, ukratko Hrvate koji nisu dovoljno Hrvati. Razlika je očita: statistički Nehrvat piše se velikim početnim slovom, a politički nehrvat — kako i zaslužuje — malim. Primjer: dok u slovenskim, odnosno Nehrvatskim novinama, zajebavam Hrvate, odnosno pišem nehrvatske tekstove, ja sam lijep primjer nehrvata.

Nehrvat, dakle ne Nehrvat nego baš nehrvat, koji se u Nehrvatskim novinama dopisuje s Nehrvatom, dakle ne nehrvatom nego Nehrvatom, i pri tom piše nehrvatske tekstove prevedene na slovenski — dakle ne samo nehrvatske, nego još i Nehrvatske — ne može biti drugo nego špijun. Ti me, istina, tješiš da Hrvati ionako ne razumiju Nehrvate, ali ne znaš da već sad u mračnoj sobici u podrumu Sigurnosne informativne službe iskusni dekoderski tim dešifrira ovaj tekst. Čim probiju komplicirane, nerazumljive šifre, u izvještaju SIS-a pisat će da je “u prvom pasusu pisma u ljubljanskom Dnevniku slovenski špijun Boris Dežulović odao neprijateljima točne lokacije jedine hrvatske nuklearne centrale, te Piranskog zaljeva”.

I to je — da ti sad odgovorim i na pitanje iz prvog pisma — otprilike sve što Hrvate zanima u vezi sa Slovenijom. Bit će da si u pravu kad kažeš da je Slovencima Hrvatska važnija nego Hrvatima Slovenija, ali ne mislim da si u pravu kad tu hrvatsku ignoranciju smatraš zdravijim odnosom. Radi se, naime, o tipičnoj hrvatskoj geografskoj shizofreniji.

S jedne strane, mi — kako sam ti rekao u prvom pismu — nismo Balkan i ne volimo kad nas se gura na taj daleki, egzotični poluotok. Države koje je geološki usud smjestio na tu brdovitu vukojebinu zanimaju nas samo onoliko koliko u njima ima statističkih Hrvata. Slično je sa Slovenijom: Hrvati — vječno posvađani s faktografijom — ne mogu podnijeti nepromjenjivost geografske činjenice da postoji ex-jugoslavenska država koja je zapadnija od nje.

Hrvati tada pribjegavaju onome u čemu su najbolji: ignoranciji. Idemo se praviti da Slovenija jednostavno ne postoji!

Takve ignorante prepoznat ćeš kad na hrvatskoj državnoj televiziji Austriju nazovu susjednom zemljom. Ta je taktika, istina, prilično uspješna, ali samo do trenutka kad ih u surovu realnost vrati činjenica da s nepostojećom zemljom imaju neriješene granične sporove. Doduše, shizofrenoj hrvatskoj diplomaciji gotovo da su prioritet odnosi s nepostojećim zemljama: s Austro-Ugarskom, recimo, gajimo izuzetno prijateljske odnose, kao i sa NDH, koja nam je pouzdani partner u regiji, dok sa SFR Jugoslavijom imamo skoro više neraščišćenih računa nego sa Slovenijom.

Hrvati tada probjegavaju onome u čemu su najgori: humoru.

OK, ako već ta, kako se zove, Slovenija, postoji — a izgleda da stvarno postoji, provjerili smo na Internetu — idemo smisliti neki vic na njihov račun. Tu dolazi do prvog problema: Slovenci, jebi ga, nisu ni glupi, ni lijeni — naprotiv, jedan od otrcanijih je onaj stereotip o pametnim i vrijednim Slovencima. Zapadniji su od nas, imaju veće plaće, veće planine i veći brutto-društveni proizvod. Imamo li mi nešto veće od Slovenaca? — pitali su se grozničavo Hrvati. Imamo — sjetio se jedan — državu!

Tako, recimo, vodeći hrvatski stand-up komičar, stanoviti Željko Pervan, već godinama maltretira Hrvate vicevima na račun patuljaste Slovenije. Prizor je gotovo dirljiv u svojoj imbecilnosti: divovska europska sila Hrvatska, država veličine jedne grupne psihoterapije u New Yorku, zajebava malu Sloveniju i naziva je “ugibalištem na cesti za Austriju”, smijući se “zemlji koja se automobilom cijela prijeđe na rezervi”. A da joj ni u jednom trenutku ne padne na pamet smijati se Hrvatima zašto nemaju love za benzin.

ž

Slovenije stoga u hrvatskim medijima ima točno toliko koliko u njoj ima statističkih Hrvata koji na “ugibalištu pred Austrijom” stoje uz svoje polovne automobile, zaustavljaju Slovence i molećivo ih preklinju za kanistar benzina. I, naravno, onoliko koliko u njoj ima statistički hrvatskih sela, mostova, brda ili nuklearnih centrala.

Shvatit ćeš onda otkud kod mene strah od mog slovenskog: kad sam rekao da sam davno čitao Mladinu i slušao Lačni Franz, govorio sam o vremenu kad je bila stvar elementarne pristojnosti znati slovenski, baš kao i makedonski. Mladinu sam kupovao na trafici kraj kuće, Predina slušao na televiziji, kao i Tomaža Domicelja ili glas komentatora sa stadiona pod Bežigradom, a u vojsci sam, kao i svi, imao prijatelja s Alpa, tipičnog slovenskog regruta sa završenim elektrotehničkim fakultetom.

Danas u Hrvatskoj, međutim, Sloveniju moram tražiti mikroskopom. I to ne, naravno, zato što je patuljasta, već zato što se mi pravimo da ne postoji. Prošlu subotu primjerak Dnevnika s mojim pismom uzalud sam tražio po splitskim trafikama, novi album Zorana Predina u CD-shopu moram naručivati, slovenski na televiziji čujem samo kad je Pjesma Eurovizije, a jedina knjiga na slovenskom koju sam pročitao u zadnjih deset godina jest prijevod mog romana “Christkind”, kojeg je objavio slovenski VBZ.

Neka te ne čudi onda što se u takvoj Hrvatskoj osjećaš kao stranac. Ti, prijatelju, te večeri u Sin Cityju formalno-pravno nisi postojao. Uočio si kako te konobari uopće nisu primijećivali? Ali, ne brini, nisi sam: u takvoj se maloj, klaustrofobičnoj Hrvatskoj i ja osjećam strancem. Tako nas je već dvojica: ti, Nehrvat iz nepostojeće Slovenije, i ja, nehrvat s brdovitog Balkana, obojica u golemoj zemlji Hrvatskoj na najzapadnijoj točki Svemira, tamo iza čega nema ničega.

Osim, dakako, Piranskog zaljeva.

Adijo,

tvoj nehrvatski drug Boro

  • Share/Bookmark
 

Objavljeno v Ponedeljek, 31. Julij, 2006 ob 13:18 v kategoriji Dragi Boris, O, moj Blog!, Pisma.
Objavo lahko komentiraš, ali pa s svojega bloga pustiš trackback.

Komentiraj

Za pisanje komentarjev morate biti prijavljeni.