6. pismo, Boris Marku: Za sve drugo je tu magnum .45 (26. julija)

Ponedeljek, 31. julij 2006

Dragi Marko!

Vijest da je neki Hrvat naoružan magnumom orobio banku na Bledu konačno je razriješila misteriju koja već mjesecima muči političke analitičare u Hrvatskoj: gdje je, dovraga, nestao Ivić Pašalić?

Činjenica da Pašalić ljetuje na Bledu samo potvrđuje hrvatsku geografsku shizofreniju o kojoj sam ti pričao. Tip je, nema nikakve sumnje, bio uvjeren da se nalazi u Austriji, i ušao je u banku da predigne novac s onog tajnog računa na kojemu HDZ drži milijune eura. Vaša policija reagirala je, međutim, brzopleto, i to samo zato što je imao pištolj. Da malo bolje poznajete svoje susjede, znali biste da je pištolj Hrvatima nešto poput kreditne kartice, legitimno i praktično sredstvo za bezgotovinska plaćanja. Znaš ono: “Neke se stvari ne mogu kupiti novcem — za sve drugo tu je Magnum .45”. Iako, istina, ima prevaranata i kriminalaca koji podižu novac bez sredstava na računu, dakle bez ijednog metka u šaržeru.

Vijest da je Pašalić u Sloveniji za Hrvate je i dobra i loša. Koju ćemo prvu? Okej, dobra je vijest da više neće biti kriminala u Hrvatskoj. A loša? Hm, loša je vijest to da je Hrvatska posljednjih petnaest godina tako temeljito opljačkana, do zadnje seoske kladionice i posljednje penzionerske čarape, da ovdje za lupeže više nema posla, pa su otišli na privremeni rad u inozemstvo. Nešto usitno u Hrvatskoj se krade još u nogometnom prvenstvu i na dalmatinskim plažama, i to je sve. Jutros mi je, recimo, bankomat vratio kreditnu karticu, a na monitoru je pisalo: “Bankomat više nema sredstava. Ispričavamo se zbog neugodnosti. Hvala što ste se koristili gospodarskim resursima Republike Hrvatske. P.S. Svakako pozdravite gospođu Pašalić.”

Kako bilo, sad se vi malo zabavljajte s njim. Ako mene pitaš, ta stvar s hrvatskim lopovom u slovenskom zatvoru završit će kao i svaki put kad su hrvatski poslovni ljudi ulazili u državne firme: kranjskom zatvoru naglo će pasti vrijednost, nakon čega će biti privatiziran, jedno krilo zatvora bit će prodano ruskoj mafiji za kockarnicu, od tog novca uredit će se drugo, s novcem od iznajmljivanja zatvora Sloveniji kupit će se i ljubljanski i mariborski zatvor, i najkasnije do kraja godine imat ćete u Sloveniji lanac luksuznih privatnih zatvora u kojima će ljetovati bogati Hrvati. Dok će participacija UN-a i Međunarodnog suda za ratne zločine u troškovima zbrinjavanja biti pritom čisti profit. Pa neka netko kaže da samo vi Slovenci imate smisla za biznis?

Ah, da, skoro sam zaboravio: atraktivni teren u dvorištu kranjskog zatvora slovenska bi država tada, baš kako si ti to zamislio u svom mirovnom planu, po povoljnoj cijeni mogla iznajmiti za rješenje Jorasovog stambenog pitanja. Vuk bi bio sit i ovce na broju: Hrvatska bi bila zadovoljna, jer bi Joras bio u hrvatskom zatvoru, a bio bi zadovoljan i Joras, jer bi bio na slovenskom državnom teritoriju. Svoj bi mali posjed mogao okružiti i ukrasiti lijepim betonskim vazama za cvijeće, a njegov prijatelj Janez Podobnik mogao bi se preseliti u jedan od lijepih apartmana s rešetkama s pogledom na Joraslaviju. Zemlju iz bajki u kojoj Hrvati dopuštaju Slovencima da nesmetano žive na hrvatskom zemljištu usred slovenskog teritorija. Jer to je, kako znamo iz suvremene povijesti, bilo moguće samo u tamnici naroda.

Jedini je problem što Slovenci, kako kažeš, nisu dovoljno širokogrudi. Tvoj je pak jedini problem što o širokogrudnosti govoriš jednom Hrvatu. Prije godinu-dvije i ja sam se tako žestoko posvađao s mojim državotvornim sunarodnjacima kad sam, naivan i neupućen u komplicirano međunarodno pravo, predložio da Hrvatska ustupi Sloveniji koridor do međunarodnog pomorskog pojasa. “Ali to je kao da drugoj državi ustupaš hrvatski teritorij!”, graknuli su oni, dobri učenici Oca Nacije Franju Tuđmana, koji je onomad izgrdio hrvatske znanstvenike jer u površinu Hrvatske ne računaju i more, izrekavši onu besmrtnu — “I more je hrvatska zemlja!”. Da, naravno — rekoh — i što je tu problem?

Iz nekog razloga, međutim, Hrvatskoj je baš do tih par kubika slane vode stalo više nego do cijelog ostatka države. Jako me ta stvar zainteresirala pa sam se raspitao što to ima tamo gore, u moru pred Piranskim zaljevom: jesu li tamo golema staništa tuna ili liganja, ili su baš tu, na dnu, najveće europske zalihe nafte, zemnog plina, čega li? Možda baš tuda prolaze gigantski cruiseri, ili supertankeri, pa im se može naplatiti, kako se to već zove, morarina? Ili je to omiljeno odredište Paris Hilton? Strateška točka za sidrenje američkih nosača aviona s kojih će sutra polijetati bombarderi za Libanon? Lokacija izgubljene Atlantide?

Ništa od toga: riječ je o parceli običnog sredozemnog mora prosječne slanosti, prosječne dubine i sasvim prosječne valovitosti, sa dva inćuna i trideset kilograma soli po kubiku, najobičnijeg dakle plavog Jadranskog mora kakvog imamo još tridesetak tisuća kvadratnih kilometara! Važna otprilike onoliko koliko i Sloveniji onaj komadić prašnjave zemlje s Jorasovom kućom.

Neupućeni bi se stranac zapitao kako se tek taj ponosni narod Hrvata brine za ostalih trideset tisuća kvadratnih kilometara svog teritorijalnog mora kad je spreman do posljednjega i izginuti za tih par valova. Odgovor je stoga uvijek isti: jednako kako se Slovenija brine za onih dva milijuna svojih građana koji ne žive u Jorasovoj kući, na lijevoj obali Dragonje.

Ostatkom mora šetaju nam tako američki nosači aviona, gliseri crnogorskih švercera cigaretama i talijanski koćari u krivolovu, poluraspadnuti liberijski tankeri ispuštaju tone smeća i balastnih voda, iz starih olupina na dnu curi mazut, pola Jadrana prekrila je neka tropska alga koja ubija sav život u moru, građevinska mafija betonira otoke, industrija ispušta u more toksični otpad, a Hrvati pored svega toga brinu tek za komad mora veličine olimpijskog bazena, i hoće li crta u tom bazenu biti pedalj tamo ili ovamo.

Kad već spominjem tu nesretnu crtu razgraničenja, eto ti dokaza da hrvatske tajne službe prisluškuju naš razgovor: jedan je hrvatski tjednik danas objavio kartu Hrvatske na kojoj je ucrtana i morska granica između Hrvatske i Slovenije, točno po sredini nesretnog Piranskog zaljeva. Upravo dok sam pisao ovo pismo, stigla je vijest da je slovenski ambasador zbog toga uputio službeni prosvjed, jer “granica još nije utvrđena”, te od redakcije lista traži ispriku. O kojem se listu radi? O Globusu, dakle upravo tjedniku za koju radim! Nije li to jasan znak? Marko, oni sve prate i sve znaju! Oni — da li mi sad vjeruješ? — znaju što pišem i prije nego ti pošaljem pismo.

Naravno da sam se odmah raspitao tko stoji iza karte objavljene u Globusu. I znaš šta mi kaže urednik? Kartu je izradio slovenski kartograf, i štampana je u Ljubljani! Onda sam shvatio da je stvar zajebanija nego što sam mislio. Odjednom mi je mnogo jasnije i zašto su Joras i hrvatski policajci onako ugodno i civilizirano ćaskali. Tu se, prijatelju moj, radi o uroti mnogo većih razmjera nego što možemo pojmiti. Osjećam da smo na tragu nečeg velikog. Kao Woodward i Bernstein. Samo ne znam tko je duboko grlo, a tko će na kraju popušiti.

Što ti misliš?

Adijo,

tvoj Boris Woodward

  • Share/Bookmark
 

Objavljeno v Ponedeljek, 31. Julij, 2006 ob 13:22 v kategoriji Dragi Boris, O, moj Blog!, Pisma.
Objavo lahko komentiraš, ali pa s svojega bloga pustiš trackback.

Komentiraj

Za pisanje komentarjev morate biti prijavljeni.