Bartol Kašić ni bil gej

Petek, 25. avgust 2006

Dnevnik (Zelena pika), 26. 8. 2006: Dežulović piše Crnkoviču

(Split, 23. 8. 2006) Dragi Marko! — Vidim da je vijest o udaru trajekta Bartol Kašić u mol splitske putničke luke obišla svijet, pa tako valjda i završila u Sloveniji. Ne znam koliko je, po principu gluhih telefona, ta vijest narasla dok je došla do vas, ali ovdje kod nas, bujala je upravo zastrašujućom progresijom. Ta je potpuno bezvezna mala vijestica, naime, zgodna priča o suvremenim hrvatskim medijima.

Ja, recimo, u Splitu živim na Bačvicama, tri minute hoda, možda stotinu-dvije metara od trajektne luke — prolazio si sigurno tuda kad si se vozio iz trajektne luke. Što bi se reklo vozačkim rječnikom, trajektu su toga jutra otkazale kočnice, udario je o mol, nekoliko se automobila u garaži nabilo jedan u drugi, u kafiću se prolilo desetak kava, dvadesetak putnika popadalo je salonom, a jedan čak i slomio ruku. Vijest o tome čuo sam na televiziji, kao breaking news: dok je stigla do moga televizora, prešavši dakle od trajektne luke dvije stotine metara, već je u katastrofalnom sudaru Bartola Kašića teško ozlijeđeno petnaestak ljudi, nekoliko ih je valjda i nestalo, u garaži trajekta potpuno je karambolirano stotinu pedeset automobila, a reporter je, snimajući putnike kako silaze sa polupraznim demižanama maslinovog ulja prolivenog brodskim salonom, dramatičnim glasom govorio o paklu kojega su ti nesretnici preživjeli.

Po prvi put meni je tada palo na pamet kako zapravo spremno i bezrezervno od hrvatskih medija primamo nekakve agencijske vijesti, poput onih kad u prevrtanju indijskog autobusa pogine tisuću i pol ljudi, ili kad se u havariji nekakvog filipinskog feribota prepolovi stanovništvo Manile. Kad bi se čovjeku dalo istraživati, vjerojatno bi otkrio da je trajekt udario u mol i da je jedan putnik slomio ruku. Kad tu vijest preuzmu Hrvatska televizija ili hrvatska novinska agencija, do večernjeg dnevnika već je u nesreći filipinskog Bartola Kašića poginulo milijun i pol ljudi, dok analitičari procjenjuju da bi obnovom dotrajale putničke flote Filipini u dvije godine dostigli populaciju Indije.

Priča o katastrofi Jadrolinijinog trajekta u splitskoj luci mene je, pak, podsjetila na sličnu bizarnu vijest staru gotovo dvadeset godina, iz 1988. godine, kad je u mol splitske trajektne luke također udario trajekt, samo što se taj zvao Partizanka. I na pramcu Partizanke nakon udara je, kao i na Bartolu Kašiću, ostala poprilično velika rupa, što je Predraga i mene nadahnulo da u Feralu, koji je tada izlazio kao satirički prilog Nedjeljne Dalmacije, objavimo remix stare revolucionarne pjesme “Mlada partizanka pušku imala”. U našoj verziji pjesma se zvala “Mlada Partizanka rupu imala” i izazvala je neviđeni bijes komunista, SUBNOR-a i veterana Narodnooslobodilačkog rata. Najviše su, naravno, popizdile veteranke, šaljući gnjevna saopćenja i s gnušanjem odbijajući insinuacije o seksualnom životu mladih partizanki.

Zbog tog priloga i još nekih, kojima smo u Feralu zajebavali Slobodana Miloševića, taj je broj Nedjeljne Dalmacije bio zabranjen. Bio je to prvi slučaj u Jugoslaviji da su zabranjene neke “državne” novine, dakle ne omladinske, studentske ili kulturnjačke. Pa mi je palo na pamet kako bi danas prošli neki klinci da u Slobodnoj Dalmaciji objave, recimo, pjesmu “Mladi Bartol Kašić rupu imao”.

Narodnooslobodilačka i državotvorna svijest naših ratnih veterana — a nama nikad neće nedostajati oslobodilaca i ratnih veterana — podjednako je okoštala i ograničena, i vjerojatno ne bi oprostila insinuacije o seksualnoj orijentaciji mladog Bartola Kašića, istaknutog hrvatskog književnika i teologa, autora prve gramatike hrvatskog jezika i prevoditelja Biblije. Naročito ne u tjednu kad je cijela država sa strepnjom iščekivala najezdu homoseksualaca na splitsku trajektnu luku.

Nisam ti pričao to o gay-paradi na Hvaru? Ista je to priča o hrvatskim medijima kao i ona sa havarijom Bartola Kašića: nekoliko je zaljubljenih gay-parova prije mjesec-dva rezerviralo par soba u hotelu Croatia na otoku Hvaru, pročulo se to po malom mjestu, hvarski dopisnici hrvatskih novina javili su urednicima da imaju zgodnu priču, i na naslovnim stranicama dnevnih novina već je sutradan golemim slovima pisalo kako će Hvar u augustu ugostiti masovnu gay-paradu homoseksualaca sa svih strana svijeta.

Od tada — a bilo je to prije mjesec dana — nije prošao jedan jedini dan da Večernji list i Slobodna Dalmacija na naslovnicama nisu donosile uznemirujuće najave velike seobe pedera na Hvar, sve ilustrirano velikim fotografijama polugolih pastuha skinutim s interneta, pokrenuta je široka rasprava o turističkoj strategiji Sanaderove Vlade, a biskupi su na woodstock-liturgijama o Velikoj Gospi lamentirali nad sudbinom heteroseksualne Hrvatske i pozivali vjernike da se odupru tom zlu. Hvarani su se, naravno, digli na noge, a novine su na kraju objavile i da razbijači iz splitske Torcide stižu na Hvar da se obračunaju s pederima, pa su uoči Dana D na Hvar stigle i jake snage interventnih jedinica MUP-a.

Početak povijesnog gay weeka na Hvaru zatekao me, kako to već u životu biva, u trajektu za — Hvar. Sa prijateljima, piscima iz cijele Hrvatske, putovao sam na književne susrete na tom otoku, i već nakon nekoliko minuta primijetio kako nas putnici na trajektu pomalo neobično gledaju, došaptavaju se i pokazuju prstom na nas. Kad je na koncu Anti Tomiću, Ivici Ivaniševiću i meni konobar u brodskom kafeu s gnušanjem bacio sok, kavu i kapučino na stol, u trenutku sam shvatio o čemu se radi.
Ostatak puta proveli smo Ante, Ivica i ja na pristojnoj distanci, muževno ispijajući rakije, podrigujući i dobacujući zgodnim Talijankama napadno dubokim glasom. Na kraju nam je čak palo na pamet da krenemo patrolirati brodom, sve tražeći pedere da ih pobacamo na more, ali nismo našli nijednog. Svi su muškarci na brodu muževno ispijali rakije, podrigivali i dubokim glasom dobacivali zgodnim Talijankama.

Toga dana na Hvaru je bilo više policajaca i novinara nego turista, pred hotelom se okupilo valjda cijelo mjesto, i svi su čekali da krene ta razuzdana povorka i započnu pederske orgije. Onda je iz hotela izašlo pet šest preplašenih muškaraca i otišlo u klub na rivi, praćeno policijskim kombijima i zujanjem kamera. Sutradan su sve novine objavile dramatične fotografije muškaraca u šetnji pred hvarskom katedralom, javljajući kako su besramni homići obeščastili taj sveti prostor.
Ante, Ivica i ja za to vrijeme smo na malom trgu u Starom Gradu čitali svoje priče i pjesme. U najboljoj tradiciji katoličke, muževne i heteroseksualne hrvatske književnosti.

Recimo, Bartola Kašića.

Pozdrav sa Hvara,

tvoj (samo) prijatelj

Boro

boro_potpis.jpg

  • Share/Bookmark
 

Objavljeno v Petek, 25. Avgust, 2006 ob 11:58 v kategoriji Dragi Boris, Dragi Marko, Epistole.
Objavo lahko komentiraš, ali pa s svojega bloga pustiš trackback.

Komentiraj

Za pisanje komentarjev morate biti prijavljeni.