Antemurale Christianitatis

Sobota, 9. september 2006

Dnevnik (Zelena pika), 9. 9. 2006: Dežulović piše Crnkoviču

(Split, 6. 9. 2006) Dragi Marko! — Ne znam jeste li i vi u Sloveniji čuli za stravični napad islamskih terorista u samom srcu katoličke Hrvatske, ali osjećam potrebu da te o nezapamćenom incidentu izvijestim ne samo kao novinar, već i kao prijatelj. Moj ti je savjet da pokupiš obitelj i odvedeš je negdje na sigurno, možda u Hotizu na Muri, danas vjerojatno najsigurnije i najbolje čuvano mjesto na svijetu.

Pritajite se tamo i sačekajte barem dok prođe jedanaesti septembra i godišnjica terorističkog napada na WTC. Jer mudžahedini su, kao i prije petsto godina, napali Hrvatsku, samo predziđe kršćanstva, antemurale Christianitatis, i na redu je, baš kao i onda, Europa. A prva je na udaru Slovenija.

O čemu se radi?

Odred mučenika Al Aksa, grupa do zuba naoružanih islamskih fanatika, stigla je prije nekoliko dana u Hrvatsku. Cilj njihovog paklenog plana bilo je najveće hrvatsko svetište, zagrebačka katedrala. Dobro, možda nije bio cijeli odred, bila su zapravo samo dvojica, točnije njih dvoje, muškarac i djevojka, jedan strašni mudžahedin i jedna od onih muslimanki spremnih na sve. Dobro, možda taj tip i nije bio tipični arapski mudžahedin, u stvari i nije bio naoružan do zuba, zapravo nije bio naoružan uopće, ali kao da to mijenja na stvari? To dvoje, ako ćemo pravo, nisu bili čak ni Arapi, nego Turci, ali ti znaš da su svi oni isti — Turci, Arapi, sve je to isto, teroristi su teroristi.

Dapače, ovo su dvoje izgledali više kao turisti nego kao teroristi, ali mi znamo da nema nikakve razlike, dva-tri slova, teroristi-turisti. Prošle je srijede tako taj dvadesetogodišnji turski turist sa djevojkom došao u zagrebačku katedralu usred svete mise. Nisam ti već spomenuo da je to u stvari bio dvadesetogodišnji klinac? Da, klinac, ali znaš kako se oni od malih nogu pripremaju za džihad. Ušao je dakle taj turski klinac u crkvu, valjda prvi put u životu, vidio ljude kako stoje u redu pa i sam stao na začelje. Kad je došao pred svećenika, ovaj mu je stavio nešto u usta, nakon čega se Turčin odmaknuo nekoliko koraka i iz usta izvadio komadić nekakvog tijesta. Zbunjeno ga je vrtio po rukama ne znajući što da radi s tim, a svećenik mu je obzirno objasnio da se to zove hostija, da simbolizira tijelo Kristovo, i da to treba progutati.

Srećom, nisu svi bili naivni kao svećenik. Okupljeni vjernici, koji su odmah prepoznali islamskog teroristu i prezreli njegov bogohulni plan, izveli su ga iz katedrale i zvali policiju, koja ga je privela i cijelu noć zatvorila iza rešetaka. Ujutro je mladi Turčin po hitnom postupku izveden pred sud i osuđen na novčanu kaznu, zbog drskog ponašanja i vrijeđanja vjerskih osjećaja građana.

Sve su hrvatske novine, naravno, javile o “nezapamćenoj provokaciji” Turčina koji je “na užas okupljenih vjernika ispljunuo hostiju”, šokirani su građani u anketama izražavali zgražanje nad njegovim “tipičnim muslimanskim primitivizmom” i “netolerancijom”, ne propuštajući napomenuti kako bi katoliku, kad bi nešto slično napravio u džamiji, vjerojatno odsjekli obje ruke.

Zašto ti sve ovo pričam? Zato što je strašni turski terorist nakon podmuklog napada u zagrebačkoj katedrali napustio Hrvatsku i otišao u — Ljubljanu. Da, da, dragi moj Marko, upravo u ovom trenutku dvadesetogodišnji turski turist Kaan Y. šeta Tromostovjem s mapom Ljubljane u ruci. Možda je, tko zna, baš jutros u kafiću sjedio za stolom do tvog, srčući cappuccino?

Koji je njegov sljedeći cilj? Ljubljanska katedrala? Gdje će se prošvercati među slovensku katoličku braću i u dresu Fenerbahčea ponoviti za biskupom cijeli “Očenaš”?! Ili uraditi nešto još groznije — ne smijem ni pomisliti — možda se usred katedrale, naočigled užasnutih vjernika, prekrižiti lijevom rukom? Sam Bog zna na što je sve spreman i kakav pakleni plan sada smišlja taj bombaš samoubojica. Možda čak — ti znaš da je Al Kaidin budžet veći od slovenskog — svojoj djevojci kupi i krunicu!

Sreća je, eto, pa su Hrvati uvijek budni i spremni, kao te srijede u zagrebačkoj katedrali. Ili u Pregradi, malom zagorskom gradiću kraj Varaždina, odakle je ovih dana grupa maturanata krenula na ekskurziju u Španjolsku. Sve je, naime, bilo u redu dok klinci nisu došli do Ljubljane. Da — opet Ljubljana.

Iz Ljubljane su djeca svojim roditeljima poslala poruke da je autobusu pukao remen, ali da su vozači Meho i Zlaja riješili stvar. Užasnuti roditelji tada su shvatili da im djecu voze Bosanci, i da je autobus vlasništvo sarajevske tvrtke Gras. Odmah su organizirali protestni skup kod direktora škole i sazvali novinare, gnjevni što im nitko u agenciji nije rekao da će im djecu voziti — Bosanci.

Brižni su roditelji novinarima i sami priznali da nije problem u autobusu, koji je nov i komforan, nije po njima problem ni u vozačima, jer Meho i Zlajo samo rade svoj posao: zabrinutim je pregradskim roditeljima — kažu oni drhtavim glasom — stalo samo da im djeca kući stignu živa i zdrava.

Ti si, kao i ja, roditelj, i sigurno možeš razumjeti užas pregradskih majki i očeva kad su shvatili da će im djecu na ekskurziju voziti Bosanci, u bosanskom autobusu. Priznaj, uljuljkan u svojoj lažnoj europskoj sigurnosti nisi ni razmišljao o tome da i autobusi imaju vjeru i nacionalnost, te da mogu biti bosanski, muslimanski, židovski, srpski, četnički ili čistokrvni — dobro, hajde, čistodizelski — hrvatski. Ono što dodatno zbunjuje jest činjenica da bosanski, odnosno muslimanski autobusi izgledaju vrlo slično našim, katoličkim. Pa se tako i moglo dogoditi da u Pregradi, ništa ne sluteći, ukrcaju svoju djecu u Mercedesov dvokatni autobus, i da činjenicu kako je autobus muslimanski shvate tek kad im jave da mu je remen bio obrezan.

Činjenica pak da je bosanskom autobusu punom nevine hrvatske dječice remen pukao baš u Ljubljani, samo potvrđuje ono o čemu sam ti pričao u prvom dijelu pisma: Ljubljana je, dragi moj prijatelju, očito na ruti muslimanskih fundamentalista. Prerušeni u turiste, vozače ili nogometne reprezentativce, oni su tu, među nama. Meho, Zlaja i Kaan Y. samo su trojica od njih, koju smo zahvaljujući budnosti građana otkrili. Obrati zato pažnju na lica oko sebe. Teroristi su ljudi kao ti i ja, i njihovi su autobusi isti kao naši.

Stoga, kad budeš sa ženom i djecom odlazio na sigurno, barem dok ne prođe 11. septembra, pazi u koji autobus ulaziš. Preporučam ti onu provjerenu metodu: kad uđeš u autobus, pozdravi sa “selam alejkum”. Čuješ li iznutra “alejkum selam”, bježi odatle.

Pozdrav iz paranoične Hrvatske,

tvoj Boroboro_potpis1.jpg

  • Share/Bookmark
 

Objavljeno v Sobota, 9. September, 2006 ob 23:25 v kategoriji Dragi Boris, Dragi Marko, Epistole.
Objavo lahko komentiraš, ali pa s svojega bloga pustiš trackback.

Komentiraj

Za pisanje komentarjev morate biti prijavljeni.