Dragi Marko,
ti ne znaš u kakvu si me pizdariju uvalio. Pitaš me, dakle, kad sam i u kakvim prilikama ponosan što sam Hrvat. I očekuješ da ispišem četiri-pet kartica teksta.
Dobro, hajde da vidimo: kad sam, dakle, i u kojoj situaciji bio ponosan što sam Hrvat? Okej, da razmislim. Kad sam zadnji put bio ponosan na svoje porijeklo? Na svoju domovinu? Mora biti nešto, neki poseban trenutak. Sjetit ću se, samo malo. Da, da, razumio sam pitanje, samo trenutak, molim. Hm, da vidimo.
Dakle, nikad.
Ja pri tom, da se razumijemo, nemam ništa protiv ljudi koji su ponosni na svoje porijeklo ili domovinu, poput polugolih Brazilki i Brazilaca koji svake četiri godine ponosno vijore brazilske zastave, Slovenaca koji se ponose što na markici u podstavi Jaggerova odijela piše “Made in Slovenia”, ili recimo Hrvata kojima se od silnog ponosa ježi koža kad maolumni hrvatski novinari tragom vijesti da se Maradonina kćer zove Dalma ekskluzivno otkriju da je Diegova čukun-čukunbaba možda Hrvatica iz Dalmacije.
Stvar između mene i Republike Hrvatske dosta je, međutim, složenija. Kao prvo, ja ne volim hrvatsku državu. Kao što ne volim hrvatski narod. Nije to zato što bih ja imao nešto protiv Hrvatske i Hrvata: ja jednostavno nisam odgojen da volim katastarske čestice i kolektivne identitete.
Kada tako nešto kažem ovdje, u Hrvatskoj, to znači samo jedno: aha, a volio si Jugoslaviju! Kakva glupost. Nisam volio Jugoslaviju, kao što ne volim ni Srbiju, jednako kao što ne volim ni Sloveniju, niti, šta ja znam, Indoneziju ili Tunis. Zaista ne znam što to ima u državnom aparatu i uređenju bilo koje države što bi normalan čovjek trebao voljeti. Država je po definiciji organizirani skup manje ili više represivnih mjera usmjerenih protiv moje slobode, i ništa ja tu romantično ne vidim.
Kada netko, međutim, kaže: volim Italiju — onda to podrazumijeva Toskanu, Veneciju, Sofiu Loren, chianti, sicilijanske pomidore ili vožnju vespom po Napulju. Nitko razuman neće reći da voli sustav financiranja talijanske državne uprave. Tako gledajući, ja volim Sloveniju: ne volim Rupela, Janšu i slovenski porezni sustav, ali volim Julijske Alpe, slovenska bijela vina i Branu Oblaka. Tako gledajući, ja volim — vjerovali ili ne — čak i Hrvatsku: volim Komižu na Visu, Hajduk, brački ovčji sir ili jutarnju maglu u Samoboru.
Problem je, međutim, što retardirano hrvatsko domoljublje ne očekuje od mene da volim iločke vinograde ili Dadu Pršu, već apstraktnu činjenicu hrvatske države. A činjenica hrvatske države nešto je što u mome biću, emocionalno potpuno praznom prema činjenicama nečijih državnosti, ne budi ama baš nikakav osjećaj. Pa tako niti ponos.
Da si me, recimo, pitao da ti iskreno odgovorim koji mi je najsretniji trenutak u životu — a da to nije rođenje djeteta — odgovorio bih ti da je to bio trenutak kad je Patrick Rafter onaj winner-servis zabio u mrežu i kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Jesam li, međutim, bio ponosan što je Ivanišević Hrvat? Ne. Bilo mi je samo beskonačno drago što je splitski mulac ispisao jednu posve ljudsku bajku.
Ja, naime, ne volim narode, nego ljude. Kao što volim neke pejzaže, uvale, restorane, otoke, kanjone i gradiće. Jebiga, više volim Đavolju varoš kraj Prilepa u Makedoniji nego moj Kaštelanski zaljev. Više volim Zorana Predina nego barem četiri milijuna Hrvata. Više volim crne šume srpskog Kopaonika nego cijelu Kninsku krajinu. Više volim Liverpool nego hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I bliže sam ponosu — ako je to ono kad se ježi koža — kad se Anfieldom zaori “You’ll never walk alone”, nego kad u impresivnom prizoru sa zagrebačkog stadiona dvadeset tisuća jednako pripitih i meni jednako stranih budala u kockastim dresovima skladno viče nacistički pozdrav “Za dom — spremni”.
I šta ćemo sad?
Ponos je po definiciji — provjerio sam u velikom Anićevom rječniku hrvatskog jezika — osjećaj časti i dostojanstva, sposobnost samopoštovanja. Možda je toj sposobnosti samopoštovanja najbliža neprevediva crnogorska riječ “čojstvo”, koja — za razliku od “junaštva”, dakle obrane sebe od drugih — označava obranu drugih od sebe. Čojstva, međutim, odavno nema ni u crnogorskom jeziku i svakodnevici, a kamoli u hrvatskoj.
Ponos o kojemu mi pričamo — ponos na druge i njihove uspjehe, ili uspjehe kolektiva kojemu pripadamo, dakle nešto što bi se moglo nazvati sposobnost dijeljenja tuđeg samopoštovanja — podrazumijeva identifikaciju s nositeljem toga poštovanja. I tu dolazi do nesporazuma između mene i Hrvata: ja sam, naime, dosta rano cijepljen protiv identifikacije, osobito one vrste identifikacije za koju nemam nikakvih zasluga.
Ja bih mogao biti ponosan kad bi moja kćer osvojila Wimbledon — mada bi se moje zasluge za to iscrpile u spavaćoj sobi mog podstanarskog stana jedne zime 1992. godine — ali ne i na Gorana Ivaniševića. Naročito ne samo zato što igrom slučaja njegov otac i moj otac pripadaju istom nacionalnom korpusu. Ja bih eventualno mogao biti ponosan na kuriozitet da je Ivanišević iz mog kvarta, ili na činjenicu da je moj kvart, točnije samo jedna ulica — Put Firula — dala čak četiri tenisača koja su bila u svjetskom Top Ten klubu. Osobito zato što me kvart ili rodni grad svakako određuju više nego apstraktna, dogovorena činjenica države. Ali ja samo volim Ivaniševića. Jednako kako volim Zidanea ili Ronaldinha, s kojima — provjerio sam — nemam nikakvih krvnih veza, pa tako ni mogućnost toga, kako se zove, ponosa.
Nacija, uostalom, nije ništa drugo doli rezultat povijesnog dogovora stanovitog broja ljudi na stanovitom prostoru, da se nazovu kako hoće i da govore jednim, standardiziranim jezikom. Tu se, međutim, Hrvati i ja razilazimo. Mi se, naime — Hrvati i ja — gotovo oko ničega ne možemo dogovoriti. Ja, istina, poštujem potpisani dogovor svojih predaka, predstavljam se Hrvatom, govorim i pišem hrvatskim jezikom, i tu se — uz porez i još neka sitna davanja — iscrpljuje popis mojih obaveza prema slučajnosti da mi je majka spavala s Hrvatom.
Hrvatima, međutim, to nije dosta, već bi htjeli još i da glupave slavonske bećarce volim više od, recimo, američkog bluesa — što je manji problem — ili da tu slučajnost rođenja pretpostavim i onoj vlastitoj sposobnosti samopoštovanja koju sam spomenuo, odnosno da se solidariziram sa svakim majmunom koji je ubio srpsku babu, samo zato što je i njegova majka spavala s Hrvatom. Što je, naravno, veći problem.
Zato ja, samo zbog onih ruku koje po direktivi pokojnog Franje Tuđmana drže na grudima dok se intonira himna — dakle ne kao demonstraciju nacionalnog ponosa, nego dogovornu i nametnutu solidarnost s majmunima i onima koji su im zapovijedali — nisam bio ponosan kad je hrvatska reprezentacija 1998. bila treća na svijetu.
Previše se poštujem, previše sam dakle ponosan čovjek, da bih bio ponosan na budale i one koji se s budalama identificiraju.
Eto, jebiga, potrošio sam cijelo pismo. Drugi put pitaj me, molim te, nešto lakše.
Adijo,
tvoj ponosni Hrvat
Boro